Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Omer-beg Sulejmanpašić-Despotović skupljao je sa velikim žarom narodne umotvorine, uglavnom od muslimanskih kazivača. Sve što bi skupio objavljivao je kao „Srpske narodne pripovjetke” ili „Srpske narodne pjesme”. Omer-beg je sigurno u tom radu bio podstaknut djelovanjem Vuka Karadžića. Zanimljivo je kako je u uglednoj „Bosanskoj vili” Omer-beg Sulejmanpašić izložio svoj pristup narodnim umotvorinama (pjesmama, pričama, anegdotama, narodnim mudrostima). On se u tom listu obratio i muslimanima i pravoslavnim sledećim riječima: „Braćo Srbi, bez razlike vjere! Skupljajte što više narodne umotvorine, ne gledajte kad Muhamedanac pjeva, pa kaže: A tako mi dina i imana, i našeg posta i Ramazana ili pravoslavni: A tako mi krsta i Isusa i nedjelje Svete Gospojine”. Dalje nastavlja, i kaže: „Ovo neka nas ne pravi tuđim, jer je to sve na našem lijepom jeziku pjevano. U mnogo će te u pjesmama naći gdje muhamedanac pjeva Svetoga Savu”.
Zatim je citirao stihove jedne pjesme koju je u svojoj zbirci objavio Kosta Herman: „A ne može kuršum ubiti Meha, na Mehi su do tri hamajlije, što je piso hodža iz Edrine, prvi među evlijama, a četvrta što je hamajlija, ostala je iza Svetog Save”. Zatim je prezentovao stihove koji se odnose na pravoslavne, kao: „Na Vidu su do tri hamajlije, piso ih hodža sa Krajine. Kada je Vide bega pogubio, hamajlije sa bega skinuo, beg nosio nije vjerovao, a Vid nosi i dobro vjeruje”.
Omer-beg Sulejmanpašić-Despotović je i tim stihovima iz narodne poezije htio da kaže da su i muslimani i pravoslavni jedan narod koji pjeva na istom jeziku i ne treba ništa da smeta to što su jedni muhamedanci a drugi hrišćani-pravoslavci. On je sa svojim prijateljem i istomišljenikom Smail-agom Ćemalovićem pokrenuo nedjeljnik „Bosansko-hercegovački glasnik” koji je izlazio u Mostaru od početka 1906. pa do aprila 1907. godine. U tom nedjeljniku Omer-beg je iznosio i branio svoje stavove i uvjerenja pri kojima je ostao do kraja života, zapravo do svoje rane smrti 1914. godine.
Avdo Karabegović Hasanbegov rođen je u Modriči 1878. godine. Bio je bliski rođak (brat od strica) mladog srpskog pjesnika S Avde Karabegovića Zvorničkog. Avdo Hasanbegov je osnovno obrazovanje stekao u rodnoj Modriči. Učiteljsku školu je pohađao u Sarajevu, ali je nije završio. Obolivši od tuberkuloze umro je 1900. godine u 22 godini života. Bio je veoma talentovan pjesnik. Od 1986. godine počeo je da objavljuje svoje pjesme. Njegove pjesme su bile pune srpskog rodoljublja i dubokih pjesničkih osjećanja. U njegovim pjesmama se osjećao uticaj Đure Jakšića, Vojislava Ilića, Branka Radičevića, Hajnea. Svojim pjesmama Avdo Karabegović Hasanbegov se uporno i dosledno borio za slogu i saradnju muslimana i pravoslavnih. Tako je za njega „Bosanska vila” pisala da je „Vascijelog života radio na sporazumu bosanskog Srpstva Hristove i Muhamedove vjere”. Potpunu afirmaciju je doživio kada mu je u „Bosanskoj vili” 1898. godine objavljena pjesma „Uoči Vidovdana”. Za tako kratkog života Avdo Hasanbegov je napisao 150 pjesama. Osim u „Bosanskoj vili” pjesme su mu objavljivane u „Brankovom kolu”, „Iskri”, „Zori”. Prvu zbirku njegovih pjesama priredio je Svetozar Ćorović 1902. godine u Beogradu. Zatim Vladimir Bajić objavljuje dvije knjige pjesama 1903. i 1904. godine u Somboru, a koje je pripremila učiteljska pripravnička mladina pod naslovom „Djela Avde Karabegovića Hasanbegovog”. Poslije Prvog svjetskog rata u Antologiji srpske lirike, koju je izdala knjižarnica Rajković i Ćuković 1920. godine, bio je značajno zastupljen i ovaj mladi i prerano preminuli srpski pjesnik.
S Avdo Karabegović Zvornički takođe je rođen 1878. godine u Modriči. Kao i Avdo Hasanbegov osnovno obrazovanje je stekao u mjestu rođenja. Školovanje je nastavio u Carigradu, ali ga napušta i dolazi u Srbiju i upisuje se u učiteljsku školu u Aleksincu koju završava 1905. godine. Za učitelja je bio postavljen u Malom Zvorniku. Razbolio se od tuberkuloze i umro u lozničkoj bolnici 1908. godine. Interesantno je što je on bio rođen kada je Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, a umro kada je Habzburška monarhija izvršila sramnu aneksiju Bosne i Hercegovine. Ispred pratnje i kovčega sa njegovim posmrtnim ostacima nošene su i turska i srpska zastava i njegovi prijatelji i poštovaoci srpski pjesnici su ga dostojno ispratili.(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.